Smještaj

Stojimo ukopani. Svi znaju za problem, ali nitko ne radi na njemu. Traže službeni dopis, a isto nam znači i kao obećanje koje se ne izvrši.
No, ja sam uvjerena da će Veranda dobiti svoj prostor. Uopće, otkako sam se vratila u svoj rodni kraj kao da sam blagoslovljena...Sigurna sam da će doći zreo tren kada će Veranda početi djelovati punom parom, kao što za sve u životu mora doći pravi trenutak. I nikada nije u redu kada se silom dođe do rješenja, kao kad jedeš zelenu jabuku; ili želiš postaviti dijete na noge kada ono nije spremno.
Samo se nadam da taj trenutak ne prezreli...Ili se to nama ne može dogoditi?

Udruga veranda

Postojim, ne postojim...
Udruga se bavi smještajem već mjesecima. Tražimo samo topli kutak u ovom tmurnom vremenu. Ja kao predsjednica, šušnula sam ideju u uho mnogih mladih ljudi, a oni straiji...većinom imaju topli kutak i kakav god da jest, državni ili privatni, to je kutak. Možda je previše posla, možda nisu cijenjeni, možda im šef ide na živce, ali imaju svoj radni stol, svoju policu na kojoj su fascikli, čašu u kojoj su olovke...I mi želimo to, kutak gdje ćemo se skupljati, popiti kavu, riješavati školske zadaće, kutak u kojem će naš mladi tim primijeniti sve što je naučio na fakultetu.
Virovitica...Udruga Veranda želi tu opstati. Zar ne osjećate to ime (?), to mjesto prepuno sunca i topline, miris kave i lišće šuštavo jesensko pored verande...
U tom industrijskom svijetu mi želimo nešto starinsko, nešto što naše bake ostavljaju iza sebe, ostakljene verande starih kuća...Dajte nam kutak, dajte nam da rastemo, brinemo se jedni za druge.
Ja kao predsjednica želim samo reći, na mladima svijet ostaje ali neka budu bolji od nas...